Budite odgovorni logo
  • Zapali iskru
  • podijelite na društvenim mrežama

    Uvod u biciklističke pustolovine

     

    ”Wooow!” uzdahnula sam oduševljeno nakon završetka njene rečenice.

    ”…a ljetos sam biciklirala po Jadranskoj obali mjesec dana!” zvučalo je neopisivo uzbudljivo i avanturistički, dvije stvari koje sam kao dijete izbjegavala, a kao adolescentica počela aktivno tražiti i ušivati u svoje životno iskustvo.

    Najbolje od svega bilo je što nisam jednom maštala o odlasku na more biciklima – ta ideja vraćala se u glavu godinama, no nikada nije zaživjela, i već sam mislila da sam zakasnila na ostvarenje tog sna.

    Bio je to deseti mjesec prošle godine, a ona je taman postala moja nova cimerica.

    I tako je pao dogovor – sljedeće ljeto zajedno bicikliramo od Zagreba do Poreča, provodimo par dana u njenom apartmanu, a zatim vožnju nastavljamo dalje, tko zna do kuda…

    Do kud nas kotači odvezu.

    Sve se opet tako lijepo poklopilo, mislila sam zadovoljno te prve noći u novom krevetu.

    G. zna sve o biciklima, aktivna je, neustrašiva i super se orijentira, a ja… Ja imam volje, želje i hrabrosti da ju slijedim.

    A hrabrosti je trebalo, ne samo za prelazak nekoliko stotina kilometara na našim metalnim najboljim prijateljima, nego i za spavanje u vrećama, bez šatora, negdje pored puta. Šatori bi nam samo zadali probleme – bile bismo uočljivije, bisage na biciklima teže, mi sporije, sastavljanje i rastavljanje šatora svaku večer i svako jutro oduzimalo bi nam vrijeme… Znači, spavanje pod zvijezdama it is.

    Susretala sam se već sa raznim avanturističkim opasnostima, i razvila malo drugačije kriterije za opasno od većine ljudi, pa sam te listopadske noći zaspala mirno, znajući da ja to mogu.

    Ne znam gdje je to znanje nestalo kada je napokon došao početak srpnja.

    Nije znalo ni moje tijelo; srce mi je preskakalo po 2-3 stepenice odjednom, suze su se nastanile u očima, usnice su propatile brojne nervozne ugrize. ”To je samo strah, Sara, i on je uvijek tu, nikad ni ne idemo na put bez njega, sjeti se, povedemo ga sa sobom, samo mu ne damo da on bude taj koji upravlja vozilom” – pokušavala sam podsjetiti samu sebe. Ali možda je ovoga puta strah ipak bio racionalan. Igrom slučaja, od začetka ideje u listopadu do realizacije u srpnju, na biciklu nisam provela više od 3h mjesečno.

    Nisam se pripremala. Nisam ništa ni trenirala. Nisam ni bila u formi. Zapravo, većinu sam svojih dana provodila sjedeći ili u uredu ili na kauču. Ne znači li to da je ustrajanje u provođenju prvotnog plana postalo malo… suluda ideja?

    U drugu ruku, ako sad ne odem, hoću li ikada više dobiti priliku?

    Ako se ispostavi da ne mogu više okretati te pedale u beskonačnost, nije li najjednostavnije na svijetu odustati i vratiti se u Zagreb prvim busom?

    Na kraju dana, hoće li mi biti lakše prihvatiti odustajanje na pola puta ili odustajanje prije nego što uopće pokušam?

    Već vam je jasno, odabrala sam ono što se, bar u mom životu, često pokazalo odličnom taktikom, odnosno natjerati se na prvi korak (ili prvi odvoženi metar) i vidjeti kuda će me to odvesti…

    TO BE CONTINUED

    Sara L., 29