Strukovna nastava za vrijeme pandemije

Učenica sam trećeg razreda Medicinske škole Osijek, točnije trećeg razreda smjera fizioterapeutski tehničar/tehničarka. U našoj školi osim teorijskog dijela, postoji i dio s vježbama koje odrađujemo u kabinetima i bolnici. Na tim vježbama naučimo, po mom mišljenju, 80% onoga što ćemo koristiti u budućnosti. Bez tih vježbi ne bismo bili spremni za rad nakon srednje škole. S obzirom na neprekidni rast pozitivnih osoba na COVID-19, primorani smo nastavu održavati virtualno. Kada se to dogodi, profesori često prebace vježbe za kad se vratimo u školu i onda nam je satnica povećana.

Nekoliko puta smo imali vježbe online i neusporedive su s onima u školi. Kamere su svima isključene, kod kuće nemamo rekvizite tj. instrumente koje koristimo i nastavnik nam ne može pokazati kako se nešto izvodi. To je veliki problem jer se nakon tog sata gradivo smatra odrađenim. S takvim znanjem dođemo na odgovaranje i budemo loše ocijenjeni zbog gradiva odrađenog virtualno koje zapravo nije savladano. Vježbe su najbitnije, a mi smo zakinuti ako se ne odrađuju u školi. Vještinu treba savladati jer ćemo ipak jednog dana raditi s pacijentima. Nije dovoljan postupak na papiru nego i samo objašnjenje te na kraju isti taj postupak pokazan uživo. Uživo nas profesor može ispraviti i naučiti pravilan način izvođenja vještine. Nastavnici se trude pokazati nam i u virtualnom obliku, no mi smo opušteni i ne uključimo kameru ili ih gledamo kunjajući iz udobnosti svog kreveta.

Što se tiče vježbi koje se odrađuju u bolnici, koje konkretno odrađujemo u Bizovcu, odgađaju se sve dok se ne vratimo u školu. Te vježbe nas uče iz prve ruke kako postupati s pacijentima. U bolnici primjenjujemo sve prethodno naučeno. Taj dio je poseban jer je upravo to ono što će nas očekivati na poslu. Imamo fizioterapeute pored sebe i učimo kako je to raditi u timu. Vježbe koje se odrađuju virtualno nemaju smisla. Neki predmeti se mogu odraditi i svladati online, ali što se tiče vježbi, one ne mogu. Svi volimo online nastavu jer se malo odmorimo. Ne moramo rano ustajati i putovati do škole. Ali kada se vratimo u školu, budemo ljuti jer ništa nismo naučili i nastaje kaos. Ne mogu osuđivati stručne nastavnike, oni se trude, no nije to isto kao kad nam pokazuju u školi i ispravljaju naše propuste. Mi smo još uvijek, očito, djeca i jedva čekamo malo odahnuti od brojnih školskih obveza i to nam se povratkom u školu obije o glavu. Ako se nastava održava online smatram da barem vježbe trebaju biti uživo, jer smo ionako podijeljeni u grupe i nije nas puno u kabinetu, a tako lakše savladamo gradivo.

U Medicinskoj školi Osijek ove školske godine strukovni sadržaji se odvijaju kontaktno, no omikron varijanta ne miruje i tako je upravo moj razred sljedeći tjedan na online obliku nastave jer imamo nekoliko oboljelih. Ipak, nadam se da je epidemija pri kraju i da ćemo kao maturanti biti sljedeće godine neprekidno u školi. Shvatili smo u ove dvije godine da je škola uživo dragocjena i nezamjenjiva, da nastavnici imaju važnu ulogu u našem životu i da ništa ne može zamijeniti svakodnevno pohađanje nastave. Ona je učenje, razmjena iskustava, druženja te dijeljenje- dobrih i loših stvari. Sve su one dio sazrijevanja i odrastanja, kad krenemo u stvarni život nitko nas neće pitati kakva je bila nastava, bitno je da smo postali stručnjaci u svom poslu. Fotografije i snimka koje vam šaljem pokazuju koliko smo uspješni.

P.S. Medicinska škola Osijek već nekoliko naraštaja ima državnog prvaka u struci farmaceutski tehničar/tehničarka (natjecanje World skills of Croatia)

Anja Veg, 3.ft, Medicinska škola Osijek