Budite odgovorni logo
  • Zapali iskru
  • podijelite na društvenim mrežama

    Osobni i socijalni razvoj mladih tijekom pandemije COVID-19

     

    Autor: Zrinka Ćorić

     

    Opisati svijet od kraja 2019., pa sve do prije nekoliko mjeseci. Svijet se promijenio, svi smo se promijenili, svi smo imali pitanja na koja nitko nije mogao dati točan odgovor.

    Ne smiješ se družiti s prijateljima!

    Ne smiješ ići u školu!

    Ne smiješ otići kod bake!

    Moraš nositi masku!

    Moraš stalno dezinficirati ruke!

    Moraš se cijepiti!

    Moraš! Ne smiješ! Zabrana! Krivnja!

    Protekle dvije godine živjeli smo u svijetu punom neznanja, nedoumica i promjena. Mijenjala su se pravila, preporuke, znanstvenici nisu imali odgovore na naša pitanja, roditelji (i sami zbunjeni i često izbezumljeni) nisu znali kako da nas savjetuju, institucije su mijenjale mišljenja svakodnevno, internet je bio pun savjeta, teorija, „provjerenih i točnih“ informacija… Kome vjerovati? Kako se ponašati?

    Kad se spominje COVID-19 uglavnom su asocijacije negativne – pandemija, izolacija, bolesni, mrtvi, zaraza, depresija, zabrana, zabrana, zabrana….

    Kako su mladi doživjeli i proživjeli to vrijeme?

    Kao i ostale kategorije, i mladi su bili zbunjeni i pogođeni situacijom. Odjednom okruženi zabranama, zatvoreni u krugu uže obitelji, „prebačeni“ na on-line nastavu, puni pitanja na koje nitko ne zna odgovor. I to sve u fazi života kada su izražene potrebe da budemo više s prijateljima, de se zaljubljujemo, da isprobavamo vlastite granice i stvaramo sliku o sebi unutar svijeta koji nas okružuje.

    Prisjećajući se nekih predviđanja i „proročanstava“, ovo bi trebala biti upropaštena generacija mladih ljudi. Mogli smo čitati o očekivanjima porasta psihičkih bolesti, osobito depresije, neuspjeha u školovanju, nemogućnosti zdravog socijalnog razvoja… Uglavnom, predviđani su vrlo crni scenariji. Jesu li se ostvarili? Vjerojatno je svatko od nas imao nekih psihičkih problema zbog onoga što se događalo tijekom pandemije, pa smo osjećali strah, ljutnju, nesigurnost, gubitak kontrole, zatvarali se u sebe, bilo je i depresije, očaja,… Sve te psihičke reakcije su bile NORMALNA pojava u nenormalnoj situaciji u kojoj smo se našli i bilo bi jako neobično da nas na neki način pandemija COVID-a 19 nije niti okrznula. Na žalost, bilo je i situacija da su se odnosi u obitelji pogoršali, da su neki ranije loši odnosi eskalirali. Neki su u prevladavanju poteškoća potražili stručnu pomoć koja je možda bila i dostupnija nego ranije, budući da je cijelo društvo bilo svjesno situacije, a stručnjaci spremniji osigurati svoju dostupnost.

    Ali, da li je sve zaista bilo negativno??? Kažu da sretni i zadovoljni ljudi uvijek nađu neku trunku pozitive čak i u lošim situacijama. Također, u psihologiji je poznato da se preko 90% ljudi izloženih kriznoj i/ili traumatskoj situaciji oporavi zahvaljujući vlastitim psihičkim kapacitetima ili uz pomoć bliskih osoba (prijatelji, roditelji, nastavnici), a tek 10% treba i stručnu pomoć. Možda da pokušamo razmišljati o prethodne dvije godine na način da pronađemo što su nam dobroga donijele. Svatko od nas može se pronaći barem u jednoj, a većina i u više dolje navedenih tvrdnji.

    • Nisam niti znao/la koliko mi znači moja obitelj i njihova podrška.
    • Ponovno sam uspostavio/la bliske odnose s nekim članom obitelji od koga sam se bio udaljio/la.
    • Sad znam koliko volim bake i djedove i koliko mi nedostaju kada ih ne mogu vidjeti.
    • Iako mi se na početku činilo da gubim prijatelje, ovi koji su ostali su oni koji vrijede i koji su važni.
    • Sada znam na koga mogu računati kao prijatelja.
    • Pronašao/la sam neke druge načine kako ispuniti slobodno vrijeme.
    • Otkrio/la sam neke svoje sposobnosti i interese za koje do sada nisam znao/la.
    • Danas puno više razmišljam o drugim ljudima i o tome kako moje ponašanje može utjecati na njih.
    • Svjesniji/a sam koliko je važno da svi članovi društva zaštite slabije.
    • Odlazak u školu i nije tako loša stvar (da citiram srednjoškolca koji nije volio školu, bio sklon markiranju i drugim nepodopštinama: „Ne mogu vjerovati da ću JA ovo izgovoriti, ali jedva čekam da se vratim u školu“)
    • Otkrio/la sam koliko je pojedinim nastavnicima stalo do učenika i sada znam kome se mogu obratiti u slučaju potrebe..
    • Iako mi se činilo da imam puno obveza, sada uviđam kako je dobro imati strukturiran dan.

    I, dok pomalo zaboravljamo sve probleme s kojima smo se suočavali u protekle dvije godine, polažemo maturu, upisujemo srednju školu ili fakultet, zapošljavamo se, zaljubljujemo se, družimo s prijateljima, ostaje trag vremena koje smo prebrodili i spoznaje o tome što nam je važno u životu. Ta znanja i iskustva čine nas snažnijima za sve ono dobro i lijepo u budućnosti što je pred nama.

     


    LITERATURA:
    1. Lidija Arambašić: „Psihološka prva pomoć i psihološke krizne intervencije“, Naklada Slap, 2012.
    2. Koronavirus i mentalno zdravlje, http://psiholoska-komora.hr
    3. SZO Odgovori na najčešća pitanja adolscenata i mladih vezanih uz pandemiju COVID-19, http://www.unicef.org

    Zrinka Ćorić rođena je 08.04.1969. godine u Varaždinu. 1987. godine upisuje studij psihologije na Filozofskom fakultetu, a diplomira 1992. sa temom „Zuckermanova skala traženja uzbuđenja i društveno neprihvatljivo ponašanje adolescenata“. Godinama aktivno sudjeluje na konferencijama psihologa Hrvatske sa stručnim radovima, a sudionik je i međunarodnih konferencija. Član je Hrvatske psihološke komore, Hrvatskog psihološkog društva i Društva psihologa Vukovarsko-srijemske županije.