Kako se nositi s gubitkom?

Autor: Ivana Čorić

Kako se nositi s gubitkom i je li odgovor na ovo pitanje jednoznačan? Kada bi odgovor na ovo pitanje bio jednoznačan, onda bismo mogli reći da svi ljudi na jednak način doživljavaju gubitak i da svi ljudi na isti način reagiraju na gubitak. Znamo iz osobnog iskustva da to baš i nije tako.

Pa hajdemo onda za početak definirati gubitak. Prema Hrvatskom jezičnom portalu, „gubitak“ proizlazi od glagola „gubiti“, a to znači „ostajati bez onoga što se imalo ili moglo dobiti“. U tom kontekstu, svatko od nas može ostati bez nečega što u datom trenu ima: nekog predmeta (primjerice ključeva: koliko puta je svatko od nas izgubio ključeve?), odnosa (svi se sjećamo težine kojom smo podnijeli prekid neke romantične veze ili prijateljstva) ili nečega što često uzimamo zdravo za gotovo, primjerice, zdravlja (kad smo bolesni sve ostale brige padnu u drugi plan i jedina okupacija nam postaje što prije ozdraviti).

Gubitak može biti privremen (npr. gubitak posla) ili trajan  (gubitak bliske osobe). To što je neki gubitak privremen, ne znači da je manje stresan i da ga lakše podnosimo. Ponekad privremeni gubitci mogu biti vrlo traumatični (primjerice, gubitak mira u nekoj državi će na većinu pojedinaca izravno izloženih tom gubitku djelovati visoko stresno, a na dobar dio njih i traumatično).

Vrlo često težinu tuđeg gubitka mjerimo prema našim dosadašnjim iskustvima gubitaka. Pa nije rijetko da na neki naš gubitak, dobijemo reakciju sličnu ovoj: „Ma nije ti to ništa, jednom kad sam ja….“. Takav pristup nam zasigurno ne pomaže, a može nas i dodatno uvjeriti da neku reakciju na gubitak možemo i smijemo imati samo kod „ozbiljnih i stvarnih“ gubitaka.

Jedan od često spominjanih modela koji opisuje tugovanje ukazuje na to da uslijed gubitka najčešće prolazimo kroz 5 faza: fazu negiranja, fazu bijesa i ljutnje, fazu pregovaranja, fazu depresije i fazu prihvaćanja.

U fazi negiranja, negiramo da se dogodio gubitak i na taj način umanjujemo intenzitet emocija koje nas preplavljuju zbog gubitka. Ova faza posebno je naglašena kod dugotrajnih gubitaka nečega ili nekoga za što/koga smo osobno vrlo vezani.

U fazi bijesa i ljutnje često smo bijesni i ljuti na onoga koga smo izgubili ili ono što smo izgubili. Iako to nije racionalan bijes i ljutnja, događa se vrlo često kod gubitaka.

U fazi pregovaranja često sami sa sobom razmišljamo po principu „što bi bilo kad bi bilo“ ili „da sam barem“ ili pak „trebao/la sam“. Ova faza često je praćena osjećajem krivnje i/ili odgovornosti za nastali gubitak.

Faza depresivnosti nastupa nakon faze pregovaranja i u toj fazi si često po prvi puta dopuštamo neugodne emocije koje prate gubitak: tugu, kajanje i sl.

Posljednja je faza – faza prihvaćanja. Neće svi koji dožive neki gubitak doći u fazu prihvaćanja, a i oni koji u tu fazu dođu, ne dolaze u isto vrijeme, po istom redoslijedu.

Upravo u tome leži ključ razumijevanja procesa koji se događaju nakon nekog gubitka: doživljaj gubitka je individualan kao i reakcije koje prate doživljaj gubitka. Stoga je važno da ne podcjenjujemo tuđe doživljaje gubitaka. Još važnije od toga je da sebi dozvolimo proći kroz sve faze tugovanja, neovisno o kakvom se gubitku radi.

Da, sasvim je u redu osjećati veliku tugu i proći kroz svih 5 faza tugovanja nakon gubitka kućnog ljubimca s kojim smo odrasli, nakon gubitka nekog prijateljstva koje nam je određeni period života bilo od velike važnosti ili pak nakon što nas je napustio tetak s kojim smo se često prepirali. Sve su to svojevrsni gubitci i u svakoj od tih situacija imamo pravo na proces tugovanja. Možda u tom procesu nećemo proći kroz svih 5 faza, možda će duljina i intenzitet tugovanja varirati, no važno je razumjeti da svatko od nas u svakoj situaciji ima pravo osjećati gubitak i prolaziti kroz sve faze gubitka.

Ivana Čorić, magistra psihologije, nastavnica mentorica i edukantica psihoterapije diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2010. godine. Od tada radi u odgojno-obrazovnom sustavu u kojem svoje radno iskustvo stječe u osnovnim i srednjim školama, gimnazijama i strukovnim školama, privatnim i državnim školama, te u sustavu obrazovanja odraslih.  Osim u odgojno-obrazovnom sustavu, aktivno je angažirana i kao vanjska suradnica centara za socijalnu skrb. Članica je stručnog razreda za školsku psihologiju Hrvatske psihološke komore.