Budite odgovorni logo

podijelite na društvenim mrežama

Adolescencija – što mi se to događa?

 

Autor: Ana Boban Lipić

 

Adolescencija je razdoblje između djetinjstva i odraslog doba i traje do 12. do 19. godine. No,  kako se vrijeme obrazovanja produžilo i mladi sve kasnije napuštaju roditeljski dom stručnjaci pomiču tu granicu  do 25. godine i nazivaju to razdoblje odraslost u nastajanju. Iako se često govori da je adolescencija razdoblje buntovništva, bura i oluja, psiholozi smatraju da ne mora nužno biti tako i da mladi na različite načine prolaze kroz njega. Ipak, adolescencija ima svoja razvojna obilježja i „zadatke“ koji ju čine toliko specifičnom, intenzivnom i posebnom.

Ulaskom u pubertet prema genetskom kodu  neke endokrine žlijezde počinju s pojačanim izlučivanjem hormona pa dolazi do intenzivnog fizičkog rasta i razvoja. No, osim na fizička obilježja ovi hormoni izravno utječu i na raspoloženje pa je u ranoj adolescenciji izražena emocionalna nestabilnost. Emocije se često mijenjaju bez vidljivog razloga te su mladi čas euforični, a čas  tužni. Imaju pojačanu  želju za osamljivanjem, sanjarenjem i često sebe vide u ulozi „junaka koji pati“, osjećaju dosadu, nemir, nervozu, potrebu za kretanjem, a  svakodnevne obveze i učenje znaju im biti naporni i dosadni.

Sve te promjene koje ni sami ne razumiju i ne mogu ih kontrolirati  uznemiravaju mlade i narušavaju im osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Zato se  teško  nose s primjedbama i neprihvaćanjem kako vršnjaka tako i odraslih. U tom periodu posebno je važna podrška i prihvaćenje roditelja, a njihova kritika mora biti usmjerena na konkretno ponašanje koje je neprihvatljivo, a ne na kompletnu osobu, primjerice „Nisi na vrijeme obavio/la kupnju u dućanu i ručak za cijelu obitelj kasni.“, a ne „Ti si nepouzdan/a i neodgovoran/na.“). Postavljajući jasne, ali dovoljno široke granice koje zadovoljavaju potrebu mladih za slobodom, roditelji im stvaraju sigurno okruženje, a poštujući njihove izbore, doživljaj svijeta i emocije uče ih prihvaćanju, strpljenju  i poštovanju drugih.

U adolescenciji se počinje javljati tipično pitanje „Tko sam ja?“. Interesantno je da odgovor na ovo pitanje često sadrži pozitivno ili negativno vrednovanje sebe („Kakav sam ja?“) , a to predstavlja naše samopoštovanje, primjerice ja sam dobar sportaš/ica. Osoba s visokim samopoštovanjem o sebi misli i osjeća dobro, a ona s niskim samopoštovanjem loše. To je naša subjektivna procjena sebe i ne mora biti realna. Ako smo visokog samopoštovanja imamo osjećaj vlastite vrijednosti (uvjerenje da zaslužujemo sreću, ljubav, uspjeh i imamo pravo izraziti svoje emocije, želje i stavove) i samopouzdanje (uvjerenje da smo sposobni svladavati prepreke i rješavati probleme). Uz samopouzdanje je vezan fenomen samoispunjavajućeg proročanstva – vjerujući u vlastiti uspjeh svjesno ili nesvjesno uzrokujemo se on ostvari. Primjerice, ako smatramo da smo sposobni naučiti neki nastavni sadržaj i pristup ćemo mu s više entuzijazma upornosti i tako ostvariti očekivani rezultat.

Da bi odgovorili na pitanje “Tko sam ja?”, “Kakve su moje sposobnosti?”, “Čime se hoću baviti?” i sl. mladi moraju preispitati sliku o sebi koju su dobili u obitelji i okreću se društvu vršnjaka u kojem se češće osjećaju bezuvjetno prihvaćeni. Skupljaju dragocjena dobra i loša iskustva,  uče o sebi: kako se zauzimaju za sebe, iskazuju emocije, prihvaćaju pažnju, odanost, nježnost drugih, ali i kako se nose s razočaranjima, prevarama, dvoličnošću i sl. te tako grade svoj identitet i traže svoje mjesto i ulogu u društvu.

Posebno su važna bliska prijateljstva i povjerenje u prijatelje s kojima možemo podijeliti najintimnije misli, osjećaje, dileme bez straha da će nas osuđivati ili odbaciti. Je li otežano stvaranje ovakvih prijateljstava u doba Interneta kada je komunikacija među nama često površna, a u trenutku i najprivatnija stvar može začas postati javna i dostupna velikom broju ljudi, adolescenti sami mogu najbolje prosuditi. No, čak i bolna i ružna iskustva pomažu nam  bolje razumjeti  sebe i svoje kapacitete za suočavanje s takvim situacijama, ali  i načine na koje mogu funkcionirati drugi i društvo. To nije razlog za zatvaranje u sebe jer čuvajući se ružnih iskustava, zakidamo sebe i za brojna lijepa. No, valja napomenuti da svako zlostavljanje u virtualnom ili realnom svijetu  treba prijaviti i zaustaviti jer nitko nema pravo drugome ugrožavati psihičku dobrobit.

Preispitivanje sebe, roditelja, društva proces je koji  izaziva veliku količinu unutrašnje nesigurnosti koju mladi prikrivaju  agresivnom sigurnošću u ponašanju i nepokazivanjem emocija. Osim što testiraju sebe, testiraju i granice roditelja, škole ili drugih autoriteta. Žele svoju autonomiju i slobodu pa tako, primjerice ne žele da roditelji imaju uvid što, kada i koliko uče ili im ne žele reći kuda, s kim izlaze i kada će se vratiti. Pri tome često zaboravljaju da sloboda uključuje i odgovornost pa kada njihova ponašanja rezultiraju negativnim posljedicama, ne žele preuzeti odgovornost za njih ili traže da se netko drugi pobrine za „štetu“. Tako, primjerice kada neučenje prijeti padom godine, traže da roditelji odu u školu i razgovaraju s profesorima ili da im plate instrukcije.

Specifičnost adolescencije je sklonost traženju uzbuđenja i privid neranjivosti – osjećaj da im se ništa loše ne može dogoditi. Stoga su skloni traženju aktivnosti koje donose uzbuđenje i rizičnim ponašanjima, primjerice brzoj vožnji automobilom, „ubijanju“ u alkoholu i sl., ali nisu u stanju adekvatno procijeniti opasnosti koje iz toga proizlaze. Ulogu u tome ima i biološka nezrelost dijelova mozga koji sudjeluju u procjeni rizika i donošenju takvih odluka.

U svom razmišljanju mladi su usmjereni na sadašnjost i egocentrični su – stvari sagledavaju samo iz svoje perspektive, ali ne iz perspektive drugih. Tako ne mare za dugoročne posljedice koje bi njihovo ponašanje moglo izazvati i ne razumiju zašto su roditelji zabrinuti zbog toga. Iz egocentrizma  proizlazi i fenomen izmišljene publike – često misle da su u centru pozornosti drugih i da ih oni kritički promatraju, primjerice svi će vidjeti da imam neopranu kosu.

U ovom razdoblju razvijaju se logičko i apstraktno mišljenje, a inteligencija postiže svoj maksimum i zato se mladi vole logički nadmudrivati i raspravljati o apstraktnim temama poput slobode, pravde, istine i sl.

U adolescenciji se javlja i novi sklop emocija koje se odnose na seksualnost  pa se neke osobe iz okoline počinje gledati na drugačiji način i prema njima se osjeća fizička privlačnost, simpatija  ili ljubav, želja da se bude zajedno. Seksualno sazrijevanje zbiva se sve ranije, a emocionalna zrelost  stječe se sve kasnije pa mladi često u intimne odnose ulaze zbog radoznalosti ili fizičke privlačnosti, a ne zbog ljubavi i privrženosti i povjerenja koja se razvila u međusobnom odnosu. Seksualni odnos najintimniji je ljudski kontakt i za njega je potrebna emocionalna zrelost i spremnost da odgovorno stojimo iza svog ponašanja.

Roditelji o seksualnosti još uvijek nerado i s neugodom razgovaraju jer misle sa  će tako potaknuti interes i ranije stupanje u seksualne odnose, a činjenice su upravo suprotne. Znanje i upućivanje mladih na pouzdane izvore  informiranja povezano je s odgađanjem seksualne aktivnosti i odgovornijim ponašanjem.

Emocionalnu zrelost koja je potrebna i za odgovorno seksualno ponašanje nije lako steći. Emocionalna zrela osoba je svjesna i prepoznaje svoje emocija, može ih prihvatiti, pa na osnovu njih, uvida i procjene situacije odabrati određeno ponašanje i stajati iza njega tj. prihvatiti njegove dobre i loše posljedice. Često nam je lakše prihvatiti dobre posljedice svog ponašanja, a odgovornost za loše prebaciti drugome, primjerice ako kasnimo kući nakon izlaska i roditelj spava možemo misliti kako smo dobro procijenili da će spavati, a ako nas ljutit dočeka, smatramo da je namjerno budan samo da nam može prigovarati.

Pred kraj adolescencije mladi bi trebali imati toliko uvida u sebe da mogu osvijestiti i prepoznati svoje emocije te ih iskazati na primjeren način. Potiskivanje i nesuočavanje s emocijama kratkoročno može biti korisno jer nas lišava neugode i bola, ali dugoročno nam šteti jer ne možemo dobro procijeniti situaciju i prihvatiti posljedice svog ponašanja.

To može negativno utjecati na naše samopouzdanje, ali može se odraziti i kroz fizičke simptome poput migrene, nesanice, tjeskobe tj. uzrokovati psihosomatske bolesti.

 

Znanje o razvojnim obilježjima i zadatcima adolescencije omogućuje mladima razumijevanje i prihvaćanje onoga što im se događa „iznutra“. Tako se mogu mirnije nositi s izazovima s kojima se susreću znajući da su oni uobičajeni i prolazni, ali i odrediti kada im je potrebna stručna podrška da bi lakše i brže riješili neka pitanja ili dileme.

Odraslima ova znanja mogu pomoći da lakše razluče koja ponašanja adolescenata su očekivana i normalna, a koja eventualno odstupaju, ali i kao podsjetnik na sve ono što su i sami prošli, a nekim drugim odraslima je to bilo čudno i neshvatljivo.


LITERATURA:
  • Boban Lipić, A., Čugura Jambrović, I,. Kolega, M. (2020.) Psihologija. ŠK. Zagreb.
  • Miljković, D. Rijavec, D. (1997.) Razgovori sa zrcalom. IEP-D2. Zagreb.
  • Pregrad, J. – bilješke s predavanja

Ana Boban Lipić, rođena je u Splitu, a studij Psihologije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predaje u gimnaziji i na fakultetu, dio radnog vremena je školski psiholog te je jedna od autorica udžbenika iz psihologije.